Pismo svima vama koji ste previše voljeli (ili možda još volite...)

dragi moji,

Kada razmišljam o svom putu ljubavi, vidim da sam često davala previše od sebe, a zaboravila sam zadržati malo ljubavi za sebe. Danas s vama dijelim neke misli klijenata koji su nekad previše voljeli. Ljubav, iako divna, može postati opasna ako ne postavimo jasne granice. Postaje bolno, gušeće, iscrpljujuće, puno straha i sumnje. Sela, u odnosima, u našim najmilijima. Naučila sam da se ljubav prema drugima nikada ne smije temeljiti na žrtvovanju ljubavi prema sebi.❤️

Previše voljeti može biti opasno

– Toliko sam sebe dao u životu da sam zaboravio išta zadržati za sebe.

Ljubav bez granica može dovesti do gubitka vlastitog identiteta. Za gubitak vjere u sebe. Gubitku smisla u našim životima. U obamrlost. Neizmjerno davanje i primanje do te mjere da ostanemo prazni, nesretni, razočarani.

Važno je postaviti svoje granice. Nema ništa loše u tome. To ne znači da manje volite. Na ovaj način možete voljeti još više. Autentičnije, inspirativnije, zdravije. Postavljanjem svojih granica čuvamo svoj integritet i identitet. Ne gubimo se u željama i zahtjevima drugih, nego čuvajmo sebe. Stavimo sebe na prvo mjesto. Ne iz sebičnosti. Iako bi vam mnogi ljudi to isprva mogli zamjeriti, naravno, jer nisu navikli da ne udovoljavate svakom njihovom hiru, svake minute u danu. Ali iz ljubavi prema sebi samima, kako bismo tu ljubav potom pažljivo dijelili, ali nikada po cijenu vlastite vrijednosti, našeg postojanja.

Neuzvraćena ljubav ogledalo je vlastite vrijednosti

– Dopustio sam im da me vole napola jer nisam vjerovao da zaslužujem više.

Koliko puta dopuštamo da budemo voljeni na pola puta jer ne vjerujemo da zaslužujemo više? Dopuštamo manipulaciju, dopuštamo ponižavanje, dopuštamo da budemo u „trećem planu“. Znamo da nas nitko ne cijeni i ne poštuje, ali i dalje ustrajemo? Takvi nam odnosi predstavljaju ogledalo. Ogledalo samopoštovanja. Ne cijenimo sebe, osjećamo se inferiorno, dopuštamo i prihvaćamo takav odnos drugih prema nama, jer imamo potpuno isti odnos prema sebi.

Stoga je potrebno krenuti od ljubavi prema sebi, reći sebi dosta je, vrijedan sam poštovanja, vrijedan sam iskrene ljubavi, vrijedan sam pravog partnerstva. Moramo preispitati vlastitu vrijednost i shvatiti da se "polovična ljubav" ne odnosi toliko na drugu osobu, već na to koliko vjerujemo da smo vrijedni primiti iskrenu ljubav, bez manipulacije, laži ili možda čak nasilja. Moramo shvatiti da to nije OK i krenuti dalje. Znam, strašno je izaći iz ovog kruga. Još je teže priznati da "problem" leži u nama. Teško je, ali nije nemoguće. Uostalom, i živjeti u takvoj vezi je teško, zar ne?

Bol u srcu je katalizator rasta

"U gubitku "tebe" pronašao sam sebe."

Bol u srcu, iako bolna, često je katalizator za osobni rast, iscjeljenje i transformaciju. Izbacuje nas iz zone udobnosti (koja, usput rečeno, i nije tako ugodna, zar ne?), "tjera" nas da zađemo u svoje dubine, istražimo gdje i zašto nismo postupili u skladu sa sobom, priznamo stare obrasce i suočimo se s boli. Sve to s ciljem da konačno počnemo cijeniti dijelove sebe koje smo prije zanemarivali. Koju smo poricali, skrivali u dubini. Ali ne možemo predvidjeti život, zar ne?

Ne možemo nekoga prisiliti da nas voli.

"Toliko sam se puta transformirala u oblike za koje sam mislila da će mu se diviti, ali on to nikada nije ni primijetio!"

Nikakav trud, kompromis ili žrtva ne mogu učiniti da vas netko iskreno voli. Ljubav treba biti besplatna i laka, a nikako prisilna. Tada oboje patite. I nijedno od vas dvoje ne zaslužuje takav odnos, stoga nemojte glumiti samo da biste nekome ugodili. Kratkoročno može djelovati, ali dugoročno... Boljet će. Oba.

Samoljublje je najveća ljubavna priča

"Svu ljubav koju sam pokušao dati 'tebi' izlio sam natrag u sebe."

Ljubav koju ponekad tako očajnički tražimo od drugih uvijek je nešto što si možemo dati. Samoljublje mora postati naša najveća ljubavna priča. Moramo ispuniti svoja srca, svoje duše kako bismo mogli širiti istinsku ljubav i stvarati ispunjavajuće odnose.

Zaključak dolazi iznutra.

– Prije sam čekala njegovu ispriku, sada sam našla svoj mir bez njega.

Čekanje isprike ili priznanja “pogreški” od druge osobe nije nužno za postizanje unutarnjeg mira. Zaključak ne dolazi uvijek od osobe koja nas je povrijedila. Pa, barem mi to ne bi smjeli dopustiti. Kraj (svađe, veze, bolnog iskustva) je odluka koju sami donosimo kako bismo se oslobodili te boli i krenuli dalje. Jer možemo i jer to zaslužujemo. Kliše: imamo samo jedan život. Je li ovo doista samo klišej? Niti jedan trenutak u vašem životu više se neće ponoviti baš kao što je bio tada. Bit ćeš drugačiji (ako ne i stariji), svijet oko tebe bit će drugačiji, ljudi će biti drugačiji. Svaki trenutak se događa samo JEDNOM u ovom životu, stoga ga cijenimo i čuvajmo.

Bol se može pretvoriti u umjetnost

Uvijek možemo izgraditi nešto lijepo, jedinstveno, neponovljivo od „lomova“. Bol – kada se obradi i izrazi – može dovesti do ljepote. Naše priče s Faerie Symbols dokaz su ove transformacije – pretvaranje tuge u umjetnost koja odjekuje u svoj svojoj veličini.

Volite jedno drugo. Ti si vrijedan.

Ursa ❤️